KNJIŽEVNOST

ŠTA JE KNJIŽEVNOST I ZA ŠTA SLUŽI?

Jedno od najčešće postavljenih pitanja u vezi sa književnosti jeste: za šta ona služi? Od trenutka kada započnemo svoje formalno obrazovanje, učitelji, nastavnici i profesori nas uvjeravaju da je književnost bitna radi ljepšeg izražavanja. Što više književnih djela pročitamo, naš vokabular postaje bogatiji, to je sasvim logično. Međutim, iako lijepo izražavanje jeste bitno, ono je samo jedna od zgodnih nuspojava prilikom čitanja književnosti.

Prije nego što se upustimo u odgovaranje na pitanje za šta služi književnost, trebamo prvo znati šta je ona. Mnogi teoretičari književnosti su dali svoje definicije književnosti kao ljudske pojave.

Književnost kao oponašanje stvarnosti

Jedna takva definicija književnost definira kao oponašanje stvarnosti. Od antičkog doba pa sve do danas tako se provlači pojam mimesis ili mimeza koji vodi porijeklo od grčke riječi mimos što znači imitacija ili oponašanje.

Prema grčkom filozofu Platonu, dobra književnost nam omogućava da objektivno sagledamo neki događaj koji je opisan, što nam omogućava da ga kritički analiziramo. Njegov učenik Aristotel, međutim, smatra da takva književnost koja isključivo proizlazi iz intelekta ne može zadovoljiti naše emocionalne i psihološke potrebe. On smatra da književnost mora doći iz srca kako bi u nama mogla izazvati katarzu, tj. pročišćenje.

Književnost kao umjetnost riječi

Druga definicija književnosti koja se često javlja u književnoteorijskim krugovima definira književnost kao umjetnost riječi. Ona kao svoje izražajno sredstvo bira riječi te na taj način pokušava da nam ukaže na razne načine na koje riječi možemo koristiti kako bismo stvorili umjetničko djelo.

Ruski kritičar Roman Jakobson definira književnost kao „organizirano nasilje izvršeno nad uobičajenim govorom“. Time se oslanja na mišljenje ruskih formalista koji smatraju da književnost treba da koristi riječi kako bi njima istaknuli postupak „oneobičavanja“. Isto kao što slikari koriste boje, oblike i linije kako bi stvorili sliku koja će nas zapanjiti svojom neobičnošću, tako i književnik treba koristiti riječi kako bi stvorio književno djelo koje je drugačije od našeg svakodnevnog govora.

Književnost kao komunikacija

Treća definicija književnosti koju ćemo spomenuti definira književnost kao vrstu komunikacije. Ta komunikacija se odvija na razini pisac – djelo – čitatelj. Međutim, osobina komuniciranja koju književnost posjeduje nije samo ograničena na taj model.

Književnost je jedna od najmoćnijih alatki kojima raspolaže ljudska vrsta. Pomoću nje, mi smo u stanju proživjeti prošlost iz pogleda ljudi koji su živjeli prije više stotina, pa čak i hiljada godina. Kroz njihova iskustva mi možemo steći utisak o tome kako se razvio čovjek i svijet oko njega; uočiti sličnosti i razlike sa današnjim stanjem i uvidjeti koje su osobine čovjeka kroz vijekove ostale nepromijenjene.

Međutim, moć književnosti ne prestaje kod putovanja u prošlost. Ona nas može smjestiti u bilo koju kulturu; na mjesto bilo kojeg čovjeka na planeti kako bismo iz njegove ili njene perspektive vidjeli svijet. Time čitanje postaje način na koji uspijevamo razumjeti život kroz tuđe oči, kroz tuđi glas, kroz tuđu dušu.

Književnost nam pruža jedinstvenu priliku da proživimo tuđa iskustva, tuđe greške, da iz njih naučimo. Ona nam omogućava da upoznamo sve moguće tipove ljudi i da putem toga shvatimo ponašanje ljudi iz našeg stvarnog života.

Svrha književnosti

Pitanje svrhe književnosti je pitanje svrhe umjetnosti. Otkada postoji čovjek, postojala je potreba da se on izražava. Mi možemo do sutra raspravljati o tome da li umjetnost ima svrhu ili ne, ali činjenica je da je ona od pamtivijeka sastavni dio naših života, te je moramo prihvatiti kao jednu od osnovnih ljudskih potreba, što ni u kojem slučaju ne znači da nema svrhu.

Književnost nas uči šta znači biti čovjek; šta nas pokreće, šta nas i druge motivira da činimo ono što činimo. Čitajući dobru književnost, mi prolazimo kroz iskustva za koja bi nam bilo potrebno nekoliko života da ih proživimo.

Većina književnih djela tematizira probleme u društvu, te nam na taj način pružaju priliku da kritički razmišljamo o rasizmu, nacionalizmu, spolnosti, kulturi i nepravdi. Pomoću književnosti mi možemo tim problemima pristupiti kritički iz različitih pogleda i tako dobiti jedan bolji uvid i jasniju sliku o datom problemu.

Što više dobrih književnih djela pročitamo, to postajemo osjećajniji prema sudbinama ljudi oko nas. Postaje nam jednostavnije razviti empatiju i suosjećati čak i s onim osobama s kojima ne dijelimo nužno isto mišljenje. Skloniji smo odustati od preranog prosuđivanja i osuđivanja. Jednostavno rečeno, razvijemo sluh za ljude oko nas i njihove potrebe.

Čitanje vješto napisane književnosti je kognitivna aktivnost koja doprinosi našoj sposobnosti da suosjećamo sa drugima, da stvorimo empatiju prema ljudima oko sebe, da ih bolje razumijemo. Književnost nama otkriva da ljudi oko nas nisu samo statisti, nego, isto kao i mi, bića sa svojim strahovima, čežnjama, željama, vrlinama i manama.

To uviđanje: da smo svi ljudi i da, nebitno s koje smo tačke planete, svi imamo iste strahove, nedoumice i brige, je, prema mom mišljenju, jedno od najvećih dostignuća književnosti.